prsta ga klikalo
 

 P r l j a   M a j a
 
 

 muzičari : M i ć o + J a s n a ;                                                                                                                                  mm
 
 

 Petković : G o r a n + M a r i n a ;                                                                                                                           mm
 
 

 T r n o v a c + P a š i ć ;
 
 

 Filipović Zamira
 
 

 S i m o - S i m o - S i m o ;
 
 

 Branko Babić : p o r t r e t i  E T - a ;                                                                                                                   mm
 
 
 K e s a + D i p a ;
 
 

 V e s n a   S t a n k o v i ć - P e r o v i ć
 
 

 the best : M i l a n
 
 

 A d n a + E m i n a ;
 
 

 D a v o r + D a r i ;
 
 

 mariom : 'B a l k a n  e x p r e s'
 
 

 Ina Krašovec
 
 

 I r e n a + A l b i n a + D i j a n a ;
 
 

 d i p l o m a : Eli Slipac ;
 
 

 sulej : L a   f o l i e ;
 
 

 P e r o
 
 

 brubra : N i n o + K o r a l j k a + D a r k o + L o v r o (spava) + G a r o ;
 
 

 m o t o - R a d a ;
 
 

 brubra : E r d o + D a m i r ;
 
 

 mariom : humanitarka T i n k a ;
 
 

 u istoj nijansi : K i d + Š t e f ;
 
 

 S e j o + E l v i r a + D i j a n a + N i n o ;
 
 
 
  3 boje : s i v a + c r n a + b i j e l a ;  (kosa)
 
 
 
 R e l a
 
 

 A m i r + J a s n a ;
 
 

 T r k u l j a
 
 

 Š a b a n + H a l i d + T e a ;
 
 

 Cakeljić Vesna
 
 

 G l i š a + D j o k o + D r a g a n + A i d a ;
 

 

 Hepi 'happy' Šahurić ;
 
 

 s l j e d b e n i c i ;
 
 
 
 
 

 
 
 

 
 
 

                                                                                                                                                                                         mariom
 
 


 
 
  
                                                                                                                                                                                               bujar
 
  
 

 Crljenak Aida
 

 

 asima :)  O s m a n č e v i ć + C o t a + D e l i ć ;
 
 

 sulej : EIGHT BAND
 
 

 V a n d a   M.
 
 

 D e r e t i ć  -  K o s t i ć
 
 

 R o l a + P i r g o + M e š a+ H a z i m + V e l i d + J a d r a n k a ;
 

 

 
 

 K A B - ov  ' K a r n e v a l  n a  V r b a s u' , sedamdesetikoje:
 ' 27-ma  D I M E N Z I J A '
 Igor Varšek - bass, Boris Dražić - bobny, Caja Bašić - orgulje
 (Nino se trko čamcem), Emir Bašić - guitar, Darko Lovšin - štucuje ;
 sulej
 
   
  od Gorana  Trkulje
 

            PISMO

 Danila sam upoznao pred kraj 1990. godine. Bio je jedan od novinara-urednika u lokalnom radiju.
Sjećam ga se u karakterističnoj pozi: s naočalama jače dioptrije i okruglih stakala na pola nosa i s cigaretom
u ustima tipkao je s dva prsta po pisaćoj mašini. Tekst bi počinjao da piše uvijek na isti način:  nekoliko jačih
otkucaja po tastaturi stare mehaničke Olympie pa pogled uperen u plafon. Slijedila bi kratka pauza u kojoj bi,
kao plivač kada udiše zrak pred skok u vodu, spuštao glavu i, preko naočala, gledao kako na bjelini papira iza
otipkanih slova ostaju otisci njegovih misli.

Nakon nekoliko uvodnih redova kritički bi pregledao šta je stajalo na papiru i, nerijetko, izvlačio papir
iz mašine, gužvao ga u loptu i bacao u koš. Čitav proces započinjao bi tada ponovo, ispočetka, na novom
paipru i, često, s novom cigaretom u ustima.

Danilo je bio kritičan prema sebi i slab prema drugima pa je pisao odlične najave za radijske izvještaje
ali se, istovremeno, ubijao od posla popravljajući nemušte reporterske zapise kolega-novinara nemajući srca
da ih vraća na ponovni rad. U rijetkim trenucima kada bismo uspjeli da ga odvučemo od mašine i dovedemo
u kafanu sjedio je s nama tek dok ispije kafu (alkohol nije pio, ali je zato mogao da popije nebrojeno kafa u toku
dana) i odmah se vraćao poslu. Ako nije pisao, Danilo je čitao novine, telefonirao, istraživao, učio...Jednom sam
ga pitao da li on, ikada, spava. Odgovorio je sasvim ozbiljno da mu je san potreban da bi mogao da funkcioniše
ali da mu, srećom, ne treba više od četiri sata spavanja dnevno.

Rat nas je zatekao u različitim redakcijama, mene u novini, njega u radiju. Nedugo nakon što su ratni
vodje shvatili da su mediji moćnije oružje od puške ili tenka ja sam postao nepoželjan kao novinar i urednik i
morao sam da naopustim najprije redakciju, a potom i zemlju. U egzilu sam čuo da je nekako u isto vrijeme i
Danilo otišao iz zemlje i to me nije iznenadilo: Danilo je bio profesionalac koji je mogao stilski da doradjuje
tekstove kolega, ali ne i da fabrikuje klistirane vijesti koje su bile ili uvodnik za zločin koji će se desiti ili pokušaj
opravdanja za počinjeno zlo.

            Kada sam, godinama poslije, prelistavajući kataloge uspomena, s ocem razgovarao o ljudima s kojima
sam prije rata radio iznenadio sam se koliko je likova mojih bivših kolega odjednom prošlo ispred mojih očiju
otresajući debele naslage prašine zaborava iz kose i sa odijela. Danilov lik isplivao je tada pred mene svježiji
od ostalih jer sam ga, sasvim slučajno, već jednom sreo neke tri godine poslije rata.

            Snimao sam tada dokumentarni radio program o prognanicima i izbjeglicama koji su se, nakon rata,
vraćali u Bosnu. Tražeći podatke o tim ljudima našao sam se i u birou Organizacije za evropsku bezbjednost i
saradnju  (OEBS) i bio nemalo iznenadjen kada sam tamo nabasao na Danila. Učinilo mi se da je bio radostan
kad me je vidio ali ne bih mogao biti siguran da je rado pristao na razgovor za radio. Objasnio mi je da je za
svog novog poslodavca, s grupom kolega, u tom trenutku radio monitoring o medijima u Bosni i Hercegovini i,
po običaju, preuzeo lavovski dio posla na sebe. Sada, kad je čitav posao trebalo privesti kraju, Danilo je
„otkucavao“ prekovremene sate. 

Našli smo se iza 22.00 časa u jednoj pizzeriji u blizini njegovog stana. Rekao mi je da je srećan što se
vratio, da se ovdje ponovo osjećao potrebnim i korisnim i da ne vjeruje da će ikada napustiti Bosnu.
U Njemačkoj je, za izbjegličkog vremena, radio svašta. Visio je na gondoli perača prozora na 50 metara iznad
zemlje iako je patio od straha od visine, čistio je tvorničke hale, radio kao radnik na traci u tvornici lijekova,
bio je perač ulica...

            Danilo je rado i lako pričao o poslovima koje je, kao izbjeglica, u Njemačkoj radio. Najlakše mu je bilo
raznositi poštu po gradu, a najteže u klaonici gdje je, noću, sam, prao mesarski alat. Ipak, ništa se ne može
uporediti sa užasom koji je osjećao derući krzna sa kadavera nerčeva. Na nekoj farmi za uzgoj nerčeva
Danilo je, na početku svog izbjegličkog života u Njemačkoj, u jednom trenutku postao dio procesa u kojem su
te životinje najprije ubijali gasom da bi, potom, njihova ukočena tijela ubacivali u centrifugalne mašine
napunjene piljevinom. Kada bi se mišići jadnih glodara  poslije  dovoljnog broja obrtaja u  bubnju mašine
opustili, olabavljena tijela nerčeva bila su spremna da budu oderana.

-Sve se radilo dosta primitivno, objasnio je Danilo. Nakon što bi „majstori“ skalpelom na poseban
način zarezali krzno na nožicama životinje dolazili smo na red mi, derači. Krznenu kožu s tijela životinja gulio
bih kao kada se skida posteljina sa jorgana. Krzno sam stavljao na jednu, a oguljeno tijelo glodara na drugu
stranu.

-Prvih dana mi se povraćalo, nisam mogao da istjeram nesnosni smrad iz nozdrva ni dugotrajnim
tuširanjem ni mazanjem raznim mirisnim pomadama. Htio sam da prestanem, da dam otkaz, da odem,
pobjegnem bilo gdje. Onda sam iznenada primijetio da sam se navikao na smrad i na svakodnevno ubijanje,
gasiranje, kako smo to zvali. Poslije druge nedjelje sve je postalo rutina. Odvratna rutina. U malom automobilu
kojim sam se vraćao kući s posla krečao sam do iznemoglosti uz muziku sa kasetofona – „Užas je moja furka“!

Na Danilovom licu, medjutim, nije bilo traga užasu o kojem je pričao. Reklo bi se da je bio smiren,
čak se i smiješio gledajući kakav utisak njegova priča ostavlja na mene. S vremena na vrijeme pogledao je na
sat što je trebao biti znak da ima posla koji ga kod kuće čeka i da treba da požurim s interviewom. Ipak,
odgovarao je učtivo na moja pitanja, a ja nisam htio da mu dozvolim da se izvuče: ionako mu nije trebalo više
od četiri sata sna dnevno.

Mjesec dana nakon potpisivanja mirovnog ugovora za Bosnu u Parizu Danilo je podnio ostavku na
mjesto arhivara u gradskoj biblioteci u gradiću S. na francusko-njemačkoj granici. Njegov povratak u Bosnu
bio je izraz  iskrenog entuzijazma. Rat je bio završen, trebalo je ponovo izgraditi porušenu zemlju. Ništa logičnije
za njega u toj situaciji nije bilo nego ići nazad, kući.

Njemačka je primila najveći broj bosanskih izbjeglica medju zemljama Evropske Unije. Izbjeglice su
dobile krov nad glavom i socijalnu sigurnost pa čak i posao, ali su prijavljivanjem u izbjeglički registar Bosanci
potpisivali saglasnost da će se, čim se rat završi, vratiti kući! Kada je rat bio gotov Njemačka, za razliku od drugih
evropskih zemalja, nije imala problema sa izbjeglicama: oni su se, shodno prethodnom dogovoru s njemačkom
državom,odrekli prava na izbor i morali su da napuste Njemačku.

Kako su u vlastitoj zemlji dočekivani kao izdajnici i pobjegulje, a nerijetko nisu imali gdje da se vrate jer
su im ili kuće bile srušene ili su se njihova sela našla na pogrešnoj strani etničkih granica, veliki dio izbjeglica iz
Bosne je reemigrirao: otišli su mahom u Sjedinjene Države, Kanadu ili Australiju. Tek manji broj se iz Njemačke
vratio u Bosnu. Bili su to oni koji nisu mogli nigdje drugdje da odu, oni koje ni jedna druga zemlja nije htjela.
Ovo je potrebno znati da bi se bolje mogao shvatiti Danilov čin povratka. On je, formalno, pripadao grupi
povratnika iz Njemačke ali se od grupe razlikovao po tome što se Danilo u Bosnu vratio po vlastitom izboru, a ne
zato što ga je na to obavezivao potpis na izbjegličkom ugovoru s njemačkom državom.

U gradu u kojem se njemačko „r“ izgovaralo francuskim nazalnim tonom i u kojem se Alzaški rizling
podjednako dobro pravio s obje strane granice gradski oci nisu bili tako birokratski strogi kao u ostalom dijelu
Njemačke i urednom arhivaru koji je disciplinom i odnosom prema poslu potpuno odudarao od svojih
balkanskih sunarodnjaka ponudili su stalnu radnu dozvolu i takozvani permanentni boravak. Danilo je odbio.

Na skromnoj svečanosti koju su mu kolege potom priredile pred polazak, Danilo se zahvalio za poklon
koji je dobio, monografiju grada S., održao kratak govor o obavezi povratka i o ljubavi kao jedinoj snazi koja može
da spasi svijet pa i Bosnu i – otišao.

Više od ovoga od Danila nisam mogao izvući. Bilo je već kasno, njega je čekao posao, trebalo je
prikupljene podatke o izvještavanju medija u Bosni u prethodnih  nekoliko poratnih godina složiti u pregledan
izvještaj.

-Čisto birokratski posao, ali se mora završiti, pravdao se, a meni je palo na pamet kako je s istom
ažurnošću kojom sada slaže birokratske izvještaje za medjunarodnu organizaciju nekad pisao komantare za
lokalni radio. U oba slučaja podaci su bili do kraja tačni, ništa im se nije dalo dodati niti oduzeti. S Danilovim
se komentarima, zato, nije moglo raspravljati: bili su koliko tačni toliko sterilni. Kada sam kasnije, u hotelskoj
sobi, preslušavao snimljeni razgovor primijetio sam da je Danilo spretno izbjegao da govori o svom trenutnom
poslu i o tome kako se osjeća u vlastitoj zemlji koju je došao da ponovo gradi. Ni riječi o tome da li je pronašao
ljubav u Bosni. Pomislio sam kako je glupo što sam dozvolio da me zanese njegova priča o poslovima koje je
u Njemačkoj obavljao pa ga nisam pitao ništa o onome što je za moju reportažu mnogo važnije i odlučio da ga
narednih dana o tome moram upitati. Do novog susreta, medjutim, više nije došlo.

 

Od rata je u medjuvremenu prošlo već 17 godina, rat je tonuo u zaborav, a bosanske izbjeglice odavno
nisu više bili vruća tema evropskih medija. Iako su moji dolasci u Bosnu posljednjih godina učestali u svom gradu
sam vidjao sve manje poznatih lica. Za Danila sam čuo da se preselio i da radi u nekoj lokalnoj državnoj agenciji u
distriktu Brčko na sjeveru Bosne i – to je bilo sve. Tada sam ga, za vrijeme jednog od mojih dolazaka u Bosnu,
ponovo potpuno neočekivano sreo u gradskoj kafani. U prvi mah ga nisam poznao. Kraj prozora je sjedio čovjek u
žutom sakou, sijede, prorijedjene kose s okruglim naočalama na nosu i nervozno pogledao na ulicu očigledno
čekajući nekoga. Privlačio je moju pažnju svojim nemirnim ponašanjem ali i još nečim što, u prvi mah, nisam
mogao definisati.  U trenutku kada sam primijetio da čovjek kraj prozora više nije na svom mjestu pored mene su
se, u prolazu, našla dvojica muškaraca i ja sam, sasvim jasno, čuo blago nazalan, od duvanskog dima prepukao,
prodoran glas.  Njegov stas je bio izmijenjen ali Danilov glas, koji je potpuno odudarao od njegove krhke pojave i
po kojem sam ga uvijek prepoznavao na radiju, ostao je isti.

Okrenuo se kad sam ga oslovio i nekoliko trenutaka me je gledao kroz Gandhijevske naočare prije nego
što me je prepoznao. Obojica smo, očigledno, bili u dobu kada se tijelo neprepoznatljivo mijenja. Pred njim je stajao
sijedi, dežmekasti muškarac, a predamnom je bio proćelav čovjek na početku pedesetih na kojem je život ucrtao
bezbroj sitnih bora na već prilično usahlom i požutjelom licu. Razmijenili smo, brzo i kurtoazno, nekoliko informacija
i vizit-kartice i dogovorili se da se vidimo već sljedeće večeri. Imali smo toliko toga da kažemo jedan drugome.

Do susreta nije došlo.
Provjeravajući sljedećeg dana jutarnju poštu u e-mail boxu sam naišao na Danilovo pismo.
                                            

 

                                                X X X

Dragi P.

 Moram da odgodim naš susret. Iako se već izvjesno vrijeme spremam da zauvijek napustim Bosnu i
mene je iznenadila brzina kojom sam morao da se spakujem i podjem. Čovjek s kojim si me vidio u gradskoj
kafani omogućio mi je odlazak u Australiju. Sinoć je donio sve potrebne papire i rezervaciju za let u Sidney.
U trenutku kada ovo budeš čitao, ja ću vjerovatno već biti u avionu.

Napuštam Bosnu i Evropu. Definitivno. Ne znam da li sam uradio sve što sam mogao da ovoj zemlji
koju sam smatrao svojom i njenim ljudima za koje sam mislio da im pripadam, pomognem da se oslobode
mržnje i pronadju ljubav. Ja vjerujem, još uvijek, da je ljubav jedina snaga koja može da spasi svijet.
Nepatvorena, iskrena i bezuslovna ljubav. Ljubav koja oslobadja i budi vjeru u ljude.

Vjera u ljubav medju ljudima me je vratila u Bosnu.  Sada sam tu vjeru izgubio i ništa me više ne drži
ovdje. Upinjao sam se da ne odem, ali nisam uspio. Osjećam da sam beskrajno prazan. Nije, u meni, ostalo
ništa što me vuče ovoj zemlji. Pokušao sam da u džepove trpam olovne utege vjere ne bi li me to zadržalo ovdje:
nije išlo. Ili bi se džepovi izderali ili bi utezi, na prvoj provjeri, izgubili težinu.

U ovoj zemlji ljubav je sputana i ograničena. Zato nema vjere u ljude i medju ljudima. Pojedinačno,
ljubav postoji. Ona je čak i vidljiva, ali samo dotle dok ne prelazi plemenske granice. Čim se usudi da predje
granice etničkog ona nailazi na more mržnje u kojem se, neminovno, gasi. Ili biva nasilno ugašena.

U Bosni postoji nešto kao endemski strah jednih od drugih medju tri bosanska plemena. Taj urodjeni
strah potire, već u nastajanju, svaki pokušaj da se uspostavi povjerenje medju različitim nacionalnim grupama.
On nije vidljiv golim okom jer ga nema ili se samo sporadično javlja na nivou pojedinca. Ovaj endemski strah
vlada u dubljim slojevima kolektivnog bića, na nivou grupe, plemena i tamo priječi svaku mogućnost vjere jednih
u druge. 

Mojoj tetki Stani njena komšinica Zulejha, muslimanka i Bošnjakinja, svakog jutra donosi mlijeko i
svježu kiflu jer se tetka Stana, Srpskinja i pravoslavka, teško kreće i za nju bi odlazak do prodavaonice bio
opasna avantura.

-Moja Zula i ja se volimo kao sestre. Ja bih njoj, a i ona meni, krvi dala. Ali nemoj da nam se djeca
žene i udaju jedni s drugima. Kad dodje do nesreće opet bi svako tražio spas u vlastiotom jatu. Kud bi im djeca,
onda? Čiji bi oni bili i ko bi njih zaštitio?

Stana i Zulejha su potrebne jedna drugoj, a kako su dovoljno stare da se ne mogu reprodukovati i
nevažne da ne mogu uticati na druge, na kolektivnom planu njih dvije ne predstavljaju nikakvu opasnost po
identitet grupe. Zato što nema straha njima je dozvoljeno da vole jedna drugu. Kad je o njihovoj djeci riječ ona
nemaju tu slobodu jer bi, miješanjem, mogli da ugroze identitet grupe.  U Bosni je, dragi moj, grupni identitet
mnogo važniji od individualnog, ličnog identiteta.
Ma šta kažem: jedino je važan grupni identitet, sve ostalo je tome podredjeno. Da bi se on sačuvao potreban je
strah od promjene, od drugačijeg, a strah radja mržnju. Tako se strah i mržnja u Bosni prepliću kao Yin i Yang.
Sklupčani u zajedničko klupko zla oni se ne daju razdvojiti jer bi nestanak jednog uslovio i nestanak drugog.

Ovo zlo živi pritajeno stotinama godina i zato ga smatram urodjenim, endemskim zlom u Bosni. Ono
živi u sjeni, sklonjeno od očiju svijeta kao što se po bosanskim kućama skrivaju bolesna djeca koja, kako se
tvrdoglavo vjeruje, predstavljaju „lošu krv“ i sramote porodicu. To zlo, sklonjeno od očiju svijeta i vezano lancima
straha i stida raste hraneći se mržnjom prema spoljašnjem svijetu. U pogodnom trenutku, obično je to trenutak
kada se mijenja struktura vlasti, kad jedna vlast odlazi, a druga se još nije ustoličila, ono biva pušteno s lanca da,
kao bijesan pas, napada i kolje sve one od kojih je, kao rugoba i sramota, godinama sklanjano u mračne
hodnike plemenskih špilja.

 Bosna je, kroz istoriju, rijetko imala svoju vlast, a i to na kratko i samo kao diktaturu. Ovom je zemljom
najčešće vladao neki stranac. U srednjem vijeku su to bili hrvatski, srpski ili ugarski vladari. Kad su došli turski
osvajači iz Azije oni su podijelili bosanski narod u odnosu na pripadništvo vjeri na vlastelu (muhamedance) i raju
(pravoslavne, katolike i ostale). Time je sjeme razdora unutar istog, bosanskog, naroda definitivno posijano da bi,
na vjerskim medjama, kasnije nicalo neuništivo kao korov svaki put iznova u trenucima kada bi se stroga ruka
tudjinske vlasti makar za kratko sklonila.  

Bosna, dragi moj, nije naučila da živi samostalno. Obje Jugoslavije, i ona prva, kraljevina i ona druga,
komunistička, bile su dobre za Bosnu samo zato što su obje bile diktature koje su se podjednako strogo
odnosile prema sva tri bosanska plemena. Kada je prva Jugoslavija na početku drugog svjetskog rata nestala
bosanska su plemena odmah, intuitivno, krenula u medjusobno uništavanje.  Isto se desilo i kada je druga,
komunistička Jugoslavija, početkom 90-tih godina prošlog vijeka počela da se urušava.
Mijenjala se jedino uloga dželata i žrtve.

Kada sam shvatio da bosanska plemena ne mogu, samostalno, da formiraju bilo kakav oblik uredjenja
u kojem bi mogli zajedno da žive ja sam odlučio da odem. Ta plemena nisu narodi kako oni sebe nazivaju.
Oni su oskrvljene etničke grupe koje se svim silama upinju da pred sobom sakriju istinu da su jedan, isti narod,
narod podijeljen različitim vjerama i vijekovima ubijan mržnjom. Bosanska plemena tavore još u bunilu nacionalnog
osvješćenja. Kada, jednog dana, izadju iz tog bunila moraće, svaki ponaosob, najprije da priznaju istinu Kainovskog
grijeha koji su počinili jedni prema drugima da bi,tek tada, mogli da počnu da uče da žive zajedno. Kao jedan narod.

Tvoj, Danilo P.