prsta ga klikalo
 
 
 Mirina i Zlaje Cacina  N i n a ;
 
  

 Boris + Rudi ;
 
 

 na Ribniku : D r a š k o  + A m e l a  + J o l a n d a  + B r a n k i c a +  L j i l j a ;
 
 

  C a r m e n   L i n e   revija na Izboru za Miss BiH 2011
 
 

 kod  D j u d u u r a a  na tretmanu ;
 
 

 O r i + N i k i + V e k i ;
 
 
 
 08.07.2011. u Rovinju, u sklopu ovogodišnjeg Avantgarde Jazz festivala nastupio je George Benson.
Već ranije smo nabavili karte, tako da smo krenuli direktno s posla, da stignemo u Rovinj na vrijeme.
  U Rovinju je već velika ljetna gužva, u samom mjestu nismo uspjeli parkirati, nego iznad grada, pa smo se
pješke spustili u grad. Bilo je već oko devet sati navečer, sumrak toplog dana, ali uz lagan povjetarac, koji je
večer činio ugodnom.
 Koncert je bio u krugu stare tvornice duhana, u samom centru grada, na obali. Iako je do koncerta bilo još
sat vremena, sva mjesta su bila popunjena, tako da smo potražili barem mjesto gdje se možemo barem na
nešto nasloniti.
  Kao predgrupa je nastupao band iz Slavonskog broda, koji je na zanimljiv način obradio slavonske i
dalmatinske tradicionalne napjeve u jazz maniru. Interesantan sastav, dvije slavonske tambure, bas i klavir.
  Dok smo tražili mjesto za nasloniti se, Dijana je u prvom redu stolova za VIP goste (karte su bile tri puta
skuplje od naših) vidjela kolegicu sa posla, koja je s mužem bila za stolom za četvoro, tako da smo se lijepo
privalili u prvi red VIP. Svakom stolu je pripadala po jedna boca vina, koje smo naravno isprobali, i dvije kutije
cigareta, koje kao okorjeli protivnici pušenja, nismo.
 A jest lijepo biti VIP!
 George Benson se sa bandom pojavio na vrijeme, i koncert je započeo. Super band, odlična svirka, veliki
razglas, ali dosta loše miksan.  Band, odličan bubnjar i basista, oba vrlo mladi. Ono što me fascinira kod
vrhunskih bubnjara i basista, to je način na koji sviraju. Bez grča, imam osjećaj da se niti ne oznoje. A doslovno,
ruju. Uz osmijeh. Ostali, gitarista i dva keyboardista, već dobrih srednjih godina (najblaže rečeno), ali pravi svirači.
I Benson, još uvijek vrlo živahan i angažiran. Sama muzika je bila onaj komercijalni dio njegove karijere,
smooth-jazz-funk-soul. Dakle, lijepe melodije, super aranžmani, malo funky ritma, sve zajedno - slatkasto. 
 To je ono što se prodaje, za što je George Benson i dobio nekoliko puta Grammy. Mada bih ja radije slušao nešto
više jazzy, ali nije meni došao svirati. U tom smislu je i moja primjedba da je više pjevao na uštrb sviranja.
 Naravno, kao i uvijek, fascinirao je svojim pjevačko-gitarističkim unisima.
 Publika je vrlo brzo prihvatila svirku, i iz pjesme u pjesmu bila aktivnija, tako da je na kraju nastao opšti dernek.
 Benson je sve pozvao pred binu na ples, što se i desilo, tako da je koncert završio vrlo veselo.  Naravno, nama
 VIP osobama iz prvog reda to nije odgovaralo jer više ništa nismo vidjeli, ali je već bilo dosta, tako da to nije
mnogo ni smetalo.
  Sve u svemu, dobar koncert plus lijepa i ugodna ljetna večer, jednako odličan provod. Već je bilo iza ponoći,
pa nam je dobro došla šetnja, kroz već poluprazan i smiren, Rovinj. Slijedeći dan nas je čekao koncert u Poreču,
ali o tome drugom prilikom.
  Pozdrav Vesni i tebi
  Nino

 
 

 M a j d a
 
 

 k n j i ž a r a  'L I T E R A',  ovog juna
 
 

 'G I R I C A' : Acina G o r d a n a ;
 
 

 Milovac : Z l a j a + V a n j a ;
 
 

 G I M N A Z I J A L C I  2 : R a t a k + D a r i + N e d i m + K u b a ;
 
 

 S p o m e n k a + E m i r ;
 
 

 uvježbavaju se za Pariz : V o j k o + J a g o d a ;
 
 

 G I M N A Z I J A L C I : J a r o + D r a g o + M i l e n a + V e s n a ;
 
 

 najbolje prijateljice : A m r a + C i c a ;
 
 

 G a l a m a
 
 
 ZAGREB : OPERA POD ZVIJEZDAMA
 - sa sinoćnjeg koncerta na  Š a l a t i ;
 
 a evo i naše A n d r e e
 pozdrav,
 Nada i Miro.
 
 

 petak  kod  B E G O V I Ć A : B e b y + G o g a + R i l e ;
 
 

 A m s t e r d a m : pred Djidjinim računarom
 
 

 S a d i ć
 
 
 Australci vole pobjeći od zime u Evropu.
 Poslije slijetanja u Istanbul, Karmen i
Ostoja se kupaju u Jadranu,
 zatim šetaju banjalučkim alejama te nastavljaju u Veneciji, Firenci i Rimu...
 Pa nazad u -  Melburn.
                                                                                                                                                 mariom
 
 

 primadonna D u n j a
 
 

 L j e v a r : B u b i + t a t a ;
 
 

 
 

 na povratku u ZG (& Zaprešić) : N i n o + D i j a n a ;
 
 

 T o m i ć   L j i l j a  ( iza Sreja, Lazo, Cikla ) ;
 
 

 raskrsnica kod "Hvara": V e s n a + M a r i n a ;
 
 

 devetka iz matematike : Džordžijina i Lucova  M a l v i n a ;
 
 

 zastava govori : G l i g a ;
 
 
 BARKLEE COLLEGE OF MUSIC
 BOSTON, U S A ;
 e tuu ode  S a r a  S p a s o j e v i ć 
 na tri sedmice
 da se uvjeri
 mogu li joj šta.
 
 

 u maju bili G o c a  T r k u l j a  i  J a r m e n ;
 
    

 M a j a  T e s k e r e d ž i ć
 
 

 Z o r a n  S m i l e s k i + djeca + djed mraz (B o r i s  P r ž u l j)
 
 

 B i l j a n a  se javila jutros, iz Slatine ;
 
 

 BORBA ( ljuta) : D u b a
 
   

 L A : S e n i t a  S l i p a c
 
 

 sa  B A R T E L O M ;
 
 
 
  u bašti kod F u ć e ;
 
 
 
 Sa susreta Banjalučana - Saint Louis USA, maj 2011‏.
 Evo Caja malo i naših slija sa ovogodišnje fešte.
 Nadam se da nas možeš prepoznati.
 Pozdrav tebi i tvojima,
 B a i s a .

 

 

 
 
 N e r k o  R a d a š l i ć + Lovrin otac D a r k o ;
 
 
 

 
 

 memory

 
 
                                                                                                                                                                                                     r e n a t a
  Možda nećete vjerovati, ali je istina.
  Džon Lenon je bio moj školski drug.
  Jer, svakom kog volim ja kažem ti, a za svakog uz koga sam rastao
  a po mojim skromnim mjerilima ljudske čestitosti i čistote, zaslužuje
  poštovanje, kažem, da je sa mnom išao u školu. 
  Zato mi vjerujte da su sa mnom u klupi sjedili i Dženis Džoplin i Džimi
  Hendriks, dr Jerolim Karadža i doktor Jezdimir Stanković, Aco Ravlić i
  Sredoja Zekanović, Dragiša Binić i Boža Đurković, ali i Jasmin Sefić i
  Neno Lazić, Zlatko Perica i Božica Reljić ... i mnogi drugi, od Džona
  manje poznati i popularni, ali dobroćudni i pitomi ljudi, visoki, kao
  Šehitluci i lijepi, kao Banjaluka...

  Džon i ja smo se upoznali onog septembra 1962, kada me je mama
  dovela pred OŠ Braća Pavlić i predala u nadležnost nezaboravnoj
  učiteljici Mari Tegel.
  Rekla nam je, "uhvatite se za ruke i po dvoje stanite pred vratima"
  škole koju, po meni nikada neće zvati...

  Kasnije smo zajedno igrali fudbal na Partizanu, išli na školske izlete,
  čak na Šibove, popušili prvu travu na stepenicama radnje na Papri-
  kovcu, jurili za Vesnom i Fikretom, radovali se Huninom golu u Čačku
  kojim smo se vratili u Prvu ligu, preplivavali Vrbanju na Crnom viru,
  krali kifle iz kioska kraj A zgrada i išli u Čajevac na igranke i ...
  kao vrhunac rokenrola, slušali Suzie Q.

  O Suzie Q...eeej, pa onda Eight band verziju Drage Diklića i Teško mi
  je zaboravit tebe, dok Emir Bašić nije iskočio sa Zelenom rijekom a
  Zrinko Tutić 'selektirao' svoj put u Zagreb, u sami vrh jugoslovenske
  zabavne, pop ili kako se već nije zvala ta muzika koju je pisao, svirao,
  čak i pjevao...

  I Džon i ja smo bili uvjereni da je Šemara jedini, pravi kralj rokenrola
  iako smo znali više od toga, i već slušali Radio Luksemburg, i da je
  Caja mogao biti, čak i Dado Topić da je htio ili smio, vrag bi znao, zar
  ne Pero, mostarski maestro riječi i ljubavi, pobjeći iz provincijskih
  okova naše Banjaluke koja, nikada, nažalost, nije mogla pomoći svojoj
  djeci da stignu do objektivnih visina slave, popularnosti ili jednostavno
  istine.
  Ili se to i 'nije dogodilo zato što o tome nisu pisale novine'.
  Kasnije smo se sporili ko je od nas dvojice prvi zavrtio Point black, iz
  Londona, naslijepo, naručio Boba Dilena, ili popio pivo sa Josipom Lisac
  one jeseni u bašti starog KAB-a.
  Naravno, nikada neću i ne mogu zaboraviti vrijeme kad smo jedan drugog,
  dječački naivno i glupo lagali, ko je od nas dvojice prvi uplovio u toplu luku
  ženske čednosti.
  Kako smo dijelili sreću zbog toga što je on Aidu Bukić pratio čak do kuće,
  a onda je Dragan Varunek zbario, ili tugovali što Vesna Sušić, inače
  pametna djevojčica, nikako nije mogla da skuži da sam ja idealan momak
  za nju.
  Nešto kasnije, kad smo počeli saznavati da život nisu najupečatljivije scene
  iz nama dragih filmova koje smo gledali u kinu Palas, ili stihovi školske
  poezije, ja sam uzalud bježeći od svega, ustvari sve više bježao od sebe,
  Džon Lenon je krenuo drugom stazom...
  Danas kad njega nema, ja sam samo djeda sa starom Titovom pionirskom
  maramom, onom crvenom, koju smo vezivali nekoliko puta godišnje, za 29.
  novembar, 22. april, dan OŠ Braća Pavlić i Banjaluke, Prvi maj...

  Ali nemojte ni pomisliti da smo prekinuli druženje.

  Još uvek, često, dok šetam od pozorišta do dvorane Borik ili alejom kraj
  Muzičke škole, pričam sa Džonom o našem divnom djetinjstvu, o onoj, pre
  zemljotresa, otmenoj Banjaluci, o redovnoj čašici razgovora Ace Ravlića sa
  sinovima u Šokari, o kuruzima, sada urbanog Borika koje smo 'forsirali' na
  putu do Vrbanje, o divnoj, nezaboravnoj Ameli koja me je početkom nesreć-
  nih devedesetih spasila da 'ne skrenem', istovremeno, na nježnom dlanu
  nevinosti darivala mi ljubav, iskrenu i čestitu kao Vrbas naše mladosti.
  Ako mi ne vjerujete, pogledajte u dubinu očiju jedne, jedinstvene Jadranke
  i videćete pečat istine za sve što sam rekao.

  Jer, kad na licu ove ljupke djevojke iz Budžaka vidite osmeh autentične
  Džulije Roberts ili nepatvoreni šarm Maje Sabljić, vjerovaćete u svaku moju reč.
  Pa i to, da je Džon Lenon sjedio sa mnom u klupi.
 
  Ma gdje bili, nazdravili.
  L u k a
 
                                                                                                                                                                                                      Vedrana